O Odsjeku

JUBILEJ NA PONOS ^[1]

50 GODINA ODSJEKA ZA PEDAGOGIJU

U ime profesora, asistenata i studenata, s radošću pozdravljam ovaj ugledni skup u povodu pedesete obljetnice Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Izražavam naše poštovanje i pozdrav svima nazočnim sudionicima i gostima. Dugujem posebnu zahvalnost kolegicama i kolegama na ukazanoj časti da govorim u ovoj povijesnoj prigodi.

Pola stoljeća od osnutka Odsjeka za pedagogiju prigoda je i dužnost osvrnuti se na pređeni put, izreći određene ocjene o tome, progovoriti ponešto i o postojećem stanju i daljem razvoju i afirmaciji ove tako važne znanosti. Prilika je, dakle, proslaviti zlatni jubilej, prigodnim manifestacijama, kritički provjeriti i prosuditi pređeni put, baciti pogled na sadašnje stanje, te u bitnim crtama naznačiti nove iskorake.

Podsjetio bih cijenjeni skup da su prvi studenti upisani 1963/64. akademske godine, a Odluka o osnutku Odsjeka donesena je 1962. god.

Na svom pedesetogodišnjem putu, Odsjek je dijelio povijesni hod vremena s drugima, s Fakultetom, s Univezitetom, sredinom u kojoj je egzistirao, djelovao. Moglo bi se govoriti o prvom  razdoblju do 1969. godine, do kada se zvala Katedra za pedagogiju, zatim o drugom razdoblju od 1969./70. godine kada je utemeljen Odsjek za pedagogiju i psihologiju, i pod tim imenom, u sestrinskoj ljubavi i jedna i druga znanost djeluju punih dvadeset godina, do 1989. godine, kada se u trećem razdoblju transformira u Odsjek za pedagogiju i Odsjek za psihologiju. Moglo bi se ovdje zasebno razmatrati stanje do 1992. godine, dakle do početka rata, te rad Odsjeka tijekom rata, poratno stanje, kao i vrijeme od prelaska na sustav studiranja po Bolonjskom procesu, i vrijeme od „Bolonje“ do danas.

U ovoj se svečanoj progodi želi predočiti tek jedan sintetičan pregled razvoja Odsjeka, bez širih elaboracija i konkretnijeg razmatanja ovih periodizacija.

Ono što treba istaknuti je činjenica: Odsjek je otvoren kao goruća, nasušna potreba BiH i od samog je početka imao punu društvenu, stručnu i znanstvenu opravdanost. Za otvaranje Odsjeka bili su ispunjeni svi potrebni uvjeti. Onodobno je Ministarstvo prosvjete razumjelo potrebe za ovim profilom stručnosti i uputilo jepedesetih godinana studij pedagogije nekolicinu ponajboljih učitelja u Beograd i Zagreb. Pedagozi su naime bili prijeko potrebni pedagoškim školama, učiteljskim školama, pedagoškim i drugim zavodima i ustanovama. U Beogradu je diplomiralo oko 35, a u Zagrebu 12 pedagoga do 1963. god. tj. do otvaranja Katedre, odnosno Odseka za pedagogiju u Sarajevu. Najbolji od ovih studenata nastavili su postdiplomski studij i obranili doktorat, i to u Beogradu – Branko Rakić, Petar Mandić, Nikola Filipović, i u Sarajevu – Muhamed Muradbegović. Odsjek je utemeljen na plodnom tlu, razvijao se izvrsnimi motiviranim znanstveno – nastavnim kadrom. U ovoj prigodi treba reći da je Odsjek kolijevka, mater et magistra, moderne, znanstveno-istraživačke pedagoške teorije i prakse, i to ne samo u BiH, nego i šire, jer upravo su ovdje mnogi i izvan BiH, diplomirali, magistrirali i doktorirali, postali poznati promicatelji pedagogije, nastavnici pedagoške skupine predmeta, afirmirani pisci i znanstvenici. Stoga jubilej nije samo značajna obljetnica ovog Odsjeka, nego iznimno važan datum, događaj u povijesti razvoja pedagogije, ali i psihologije, u BiH i šire. Odsjek je postao prepoznatljivo središte i rasadište proučavanja, studiranja pedagoških disciplina. Tu se uspješno provodilo intelektualno, stručno, duhovno i ljudsko formiranje budućih pedagoga. To osposobljavanje je važno i dragocjeno, ali je i velika obveza i odgovornost svih koji u tom procesu sudjeluju. Do 1969./70. akademske godine obrazovan je opći profil pedagoga, a od tada se pripremaju stručnjaci s podjednakim pedagoškim i psihološkim fondom sati, jer su društvene potrebe BiH zahtijevale takve kadrove, školski pedagog-psiholog.

Unutar zajedničkog Odsjeka stvarani su uvjeti za osamostaljivanje i psihologije. U povodu dvadesetogodišnjice plodnog naučno-istraživačkog i pedagoškog rada, Odsjek za pedagogiju i psihologiju23. i 24. XII. 1983. god. prof. dr. M. Muradbegović u zaključcima svog ekspozea ističe: „nužno je činiti veći napor za stvaranje kadrovskih i organizacionih pretpostavki za prerastanje Odsjeka u dva samostalna“. To je učinjeno nakon šest godina – 1989. god. Tada je prof. Muradbegović postavio pitanje osnivanja Instituta za pedagoška istraživanja i osposobljavanje kadrova za potrebe istraživanja historije školstva i pedagoških ideja u BiH.

Institut, kao ni Pedagoški/školski muzej nisu još ugledali svjetlo dana, ali, ne, nikako, propustom, krivnjom Odsjeka. Katedra za proučavanje, istraživanje naše pedagoške baštine, kao bitnog dijela kulturnog naslijeđa BiH, uspješno djeluje.

Navest ću samo neke kvantitativne pokazatelje koji svjedoče o dinamičnom razvoju Odsjeka, njegovom plodnom nastavnom i naučno-istraživačkom rastu i radu. Tijekom ovih pedeset godina diplomiralo je 2109 studenata, i to prije rata 1456 i nakon rata 654, a ratnih godina samo 7. Specijalistički studij završilo je 6 kandidata, znanstveni stupanj magistra znanosti steklo je 128 kandidata, doktorsku disertaciju obranilo je 57doktoranada, od toga su njih 15 izvan BiH. Organizirano je deset postdiplomskih studija, a prvi je otvoren 1971/72. akademske godine. Voditelj je bio prof. dr. Nikola Filipović. Prvi doktoratiiz pedagogije na Odsjeku, odnosno na Filozofskom fakultetu,obranjeni su 1965. godine – Miroslav Vrabec i Muhamed Muradbegović.

Građenju znanstvenog ugleda ovog Odsjeka pridonijeli su kako njegovi utemeljitelji, prvi nastavnici: dr. Petar Mandić, dr. Nikola Filipović, dr. Branko Rakić, prof. Aleksandar Bojkovski, te asistenti Muhamed Muradbegović i Ismet Dizdarević, tako i poznati profesori iz Zagreba: dr. Zlatko Pregrad, dr. Mihajlo Ogrizović, dr. Anđelko Krković, dr. Boris Petz, dr. Mladen Zvonarević, dr. Dragutin Franković, te iz Beograda: dr. Radivoj Kvaščev, dr. Borivoj Samolovčev, dr. Tihomir Prodanović, dr. Nenad Havelka, dr. Darinka Mitrović.

Odsjek je bio otvoren za suradnju, kako na dodiplomskom tako i na poslijediplomskom studiju, nastavnicima Univerziteta u Sarajevu, ali i nastavnicima Odsjeka za pedagogiju iz Beograda i Zagreba. I u ovoj progodi izražavam naše duboko poštovanje i zahvalnost svim preminulim i živim nastavnicima koji su svojim naučno-istraživačkim radom zadužili ovaj Odsjek, koji su predano i s ljubavlju promicali i afirmirali pedagošku znanost.

Odsjek je stekao i zavidan međunarodni ugled.S uspjehom je proveden  međunarodni postdiplomski magistarski studij zajedno sa Univerzitetom iz Joensuu iz Finske pod naslovom Individualizacija i inkluzija u obrazovanju (2001-2004).Od 12 kandidata njih 10 je završilo u roku, a do danas njih 7 su doktori znanosti sa više objavljenih knjiga i drugih radova. Odsjeku je povjerena i organizacija XIII. svjetskog kongresa komparativnih pedagoga, na temu: Živjeti zajedno: Edukacija i interkuluturalni dijalog, 2007.godine,koji je po ocjeni učesnika iz 26 zemalja bio izuzetno uspješan.Još prije rata sa UNICEF-om je upriličen i sa uspjehom proveden postdiplomski studij na temu Humanizacija odnosa među spolovima.

Naši su nastavnici vrlo aktivni u pojedinim međunarodnim organizacijama OECD, UNESCO,Vijeće Evrope i dr. Gostovali su i gostuju na više sveučilišta u Evropi, Americi, a Odsjek rado prima i ugošćuje profesore s uglednih univerziteta iz Evrope, Amerike i drugih kontinenata. Pojedini nastavnici Odsjeka bili su korisnici su J. W. Fulbrightove stipendije.

Uz redovnu nastavu na Fakultetu, Odsjek je redovito provodio pedagoško-didaktičko, psihološko i metodičko obrazovanje za sve one koji rade u nastavi, a tijekom studija ili školovanja nisu slušali pedagošku skupinu predmeta. Pružana je nesebična pomoć i novootvorenim odsjecima pedagogije na drugim univerzitetima u BiH. Nismo međutim zadovoljni ovolikim brojem centara za studij pedagogije, niti brojem studenata u njima, jer to nema društvenu opravdanost niti kadrovske mogućnosti za kvalitetnije osposobljavanje studenata. Odsjek nije protiv disperzije, ne polaže pravo na ekskluzivnost, ali je protiv provincijalizacije, protiv nedopustivog i pretjeranog simplificiranja, čime se narušava ugled pedagoške znanosti i pedagoga. Postojeće stanje značajno nadilazi potrebe BiH pa je već stvorena izrazita hiperprodukcija diplomiranih pedagoga. Podsjetimo i Sofisti su bili učitelji mudrosti, a onda postali trgovci mudrošću i nakon toga izgubljeni, propali.

Nastavnici Odsjeka aktivno su sudjelovali u znanstveno-istraživačkom, nastavnom, kulturnom i društvenom radu Fakulteta, Univerziteta i BiH u cjelini. Obnašali su i obnašaju odgovorne dužnosti. Bili su prorektori, dekani, prodekani, a i danas profesorica Odsjeka obnaša dužnost prodekana. Naš je profesor dr. Nikola Filipović bio predsjednikom Predsjedništva BiH. Pedagoški savjet BiH vodio je više godina profesor Odsjeka, kao što su i pedagoške časopise u BiH uređivali su ili bili u redakciji, ili u savjetu časopisa naši profesori. Spomenimo samo časopise:Naša škola, Porodica i dijete, Iskustva, Pedagoško-andragoški rad, Obrazovanje odraslih, Putevi i dostignuća u nastavi i vaspitanju, i drugi. Profesori Odsjeka su objavili zapažena djela, studije, monografije, čime su obogatili pedagošku znanost, teoriju i praksu, ostavili trajne tragove u pedagogiji, životu i kulturi ove sredine.

Pedagoško društvo BiH, utemeljeno 1950. godine, a od 1979. godine imenovano u Savez pedagoških društava BiH, sa svojim podružnicama bilo je veoma aktivno. Profesori s Odsjeka obnašali su i dužnost predsjednika Saveza pedagoških društava Jugoslavije, a bili su i glavni urednici i suradnici časopisa „Pedagogija“.

Na Odsjeku je organizirana i tzv. Pedagoška srijeda, mjesečni odnosno povremeni susreti pedagoga. Na Aprilskim susretima studenata pedagogije iz cijele onodobne zajedničke države, naši su studenti nastupali sa zapaženim saopćenjima, prilozima. Odsjek je imao pedagoško-didaktički kabinet, laboratorij, bogatu biblioteku i seminar. Za upis na studij polagao se prijemni ispit. Mogao se upisati i studirati i dvopredmetni studij.

Akademska je zajednica BiH prepoznala važnost pedagoške znanosti pa je profesor našeg Odsjeka, dr. Petar Mandić, biran za redovitog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH i obnašao je dužnost i generalnogsekretara Akademije.

I danas Odsjek ima akademkinju, redovitu članicu prof. dr. Adilu Pašalić-Kreso, kao jedinu akademkinju iz područja pedagoških znanosti sa prostora bivše SFRJ.

Nema gotovo ni jedne škole, osnovne ili srednje, u BiH bez pedagoga, a pedagozi su prisutni i u socijalnim ustanovama, zavodima, i sl. Napominjem da je prvi pedagog zaposlen u BiH 1959./60. god. u osnovnoj školi „Ivo Lola Ribar“ u Bihaću, a Zakonom o osnovnoj školi 1978. god. uveden je školski pedagog kao obvezan stručnjak u osnovne škole.

Od otvaranja Odsjeka do danas zbile su se i dogodile velike promjene u svim sferama života. Prošlo se kroz, manje ili više uspješne, mnoge reforme, krize, zastoje, inovacije, organizacije, reorganizacije sustava. Odsjek je proživljavao radosti i nade, nesporazume, ushite, pa i stagnaciju u jednom razdoblju. Ni u ovoj prigodi ne smije se zaboraviti činjenica da su profesori dr. H. Muminović, dr. M. Slatina, dr. N. Filipović, dr. M. Bevanda uložili ogroman napor da Odsjek funkcioniše i tijekom rata, a prof. dr. Renko Đapić, jedini je sa Odsjeka za psihologiju ovdje ostao cijelo vrijeme rata. Asistenti su bili Mirjana Mavrak i Amir Pušina.

Danas živimo u tzv tranziciji, u vremenu dubokih promjena koje se itekako reflektiraju i na teoriju i praksu odgojno-obrazovnog rada i djelovanja. Promjene su, naravno, nužne, jer davno je kazano: Tempora mutantur, nos et mutamur in illis – vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo u njima. Ili kako bi pjesnik rekao: „Stalna na tom svijetu samo mjenajest“. Danas su glavne značajke globalizacija i kriza. Osim one materijalne, egzistencijalne, ekonomske, još je izraženija duhovna kriza.

Pedagogija nema mehanizme uspješnije se nositi sa svim tim promjenama i potpunije ostvarivati svoju zadaću. Naprosto ne postoje adekvatniji instrumenti, nema odgovarajuću infrastrukturu, jer časopisi s tradicijom i uglednom, brojnim čitateljima i suradnicima, ugasili su se ili izlaze tek povremeno. Znanstveno – istraživački rad svodi se uglavnom na entuzijazam pojedinaca, jer nema Pedagoškog instituta, muzeja, zavoda, niti pak poticaja za sustavnija istraživanja odgoja i obrazovanja. Bučno se razglašava potreba borbe za kvalitet, a sve je manje vrsnoće, kreativnosti, stvaralaštva, kritičnosti. Destimuliranje znanstveno-istraživačkog rada vodi u antikreativnost, u površnost, pseudo i kvaziznanost. U odgojnom radu susrećemo se s novim pojavama, novim tendencijama i utjecajima. Govori se o krizi odgoja uopće, posebno o ostvarivanju odgojne zadaće obitelji i škole. Međutim, riječ je prije svega o dubokoj krizi društva. Moralna slika današnjeg svijeta bitno se mijenja. Promjene su dovele do slabljenja autoriteta škole, nastavnika, obitelji, roditelja. Javnost nerijetko uznemire ekscesi u pojednim školama i onda se ona optužuje, sumnjiči ili se dovodi u pitanje znanstveni dignitet pedagogije, i sl.

Erich Fromm je 1955. godine napisao djelo Zdravo društvo i podvrgnuo savremeno društvo kritici. Danas je posebno aktualno, jer je dramatično i tjeskobno u svim dijelovima svijeta, i s negativnim posljedicama koje se doživljavaju na makro i mikro planu. U temelju napretka nužno je ugraditi odgoj, duhovne i radne vrednote, pravednost, istinu, slobodu, odgovornost.

Za Odsjek se može reći da danas počiva na čvrstim temeljima, iako filozof Martin Buber kaže da je svaki temelj skriven. Uspješno se razvija bez posebnih kriza, potresa, nesnalaženja, smjena generacija, a podmlađivanje se uspješno provodi.Zadovoljni su studenti i svi oni koji su koriste naše nastavno i odgojno-obrazovno umijeće, a to pokazuje i interes mladih ljudi za studij pedagogije. Škole i druge ustanove u kojima rade diplomirani pedagozi zadovoljni su njihovom stručnošću, radom s učenicima, roditeljima, nastavnicima, u vannastavnim aktivnostima. Mnogi od njih stekli su moralni i stručni autoritet i kredibilitet u sredinama u kojima djeluju.

Danas je sustavan odgojni rad potrebniji nego ranije jer vrijednosti se mijenjaju, kao i potrebe mladih, gubi se povjerenje u ranije etablirane vrednote, što je nekad bilo nemoralno postaje trend, poželjno. Škole, nastavnici, roditelji, obitelj, susreću se s novim problemima u odgoju i često se ne snalaze. Nerijetko se čuju komentari kako i nije moguće utvrditi određene parametre za vrednovanje, praćenje i unapređivanje odgojne zadaće škole. Odgojni rad međutim nije apstrakcija, niti utopija, isprazno „filozofiranje“, tlapnja, nego složen i odgovoran stručan i praktični rad. Na Odsjeku se radi na stručnom, profesionalnom, intelektualnom, duhovnom razvoju i usavršavanju, ali i na onom čovječnom. Na studiju se upravo vrednovanju i unapređivanju odgojnog rada pridaje prvorazredan značaj.

Sve ono što u prirodi raste da bi sazrelo izloženo je i otporima – suši, vjetru, hladnoći, vrućini, nemaru ljudi, i sl. Mnogo toga treba izdržati, podnijeti da bi donijelo ploda. Čovjek primjenjuje mnoge mjere kako bi sve to kultivirao i ostvariošto bolji urod.

Mladi su također izloženi različitim utjecajima i neophodno im je pomagati u razvoju, odrastanju, sazrijevanju. Bitno da naovom tlu ima atribuciju: civilizacijsku, kulturnu, moralnu, tradicijsku. Zna se gdje što uspijeva, raste. Odnos prema sebi, prema drugima, prema društvu, ne stvara se odjednom. To su dugotrajni procesi socijaliziranja, interakcije, emocionalnog, moralnog, intelektualnog, duhovnog rasta i razvoja.

Na Odsjeku se pridaje veliki značaj odgoju mladih za solidarnost, toleranciju, interkulturalnost, poštivanje dostojanstva čovjeka i rada, odgoju za slobodu i odgovornost, za humanost. Tolerancija ne znači jednostavno druge tolerirati, nego truditi se poštivati i razumijevati njihovu drugačijost. Ili kako je rekao generalni tajnik UNESCO-a Federico Mayor: Uči živjeti sa drugačijima i njima pripadati sa svojim identitetom.

Nastavnim i znanstveno-stvaralačkim radom uspješno su razvijana i trenutačno pokrivena sva relevantna pedagoška područja. Odsjek je otvoren za inovacije, za novo, ali ne gubi nikad svoju kulturološku matricu i autentičnu paradigmu. Držimo se one, biti u svijetu, sa svijetom, a ostati izvoran sa svojim identitetom, čuvati domaće tradicije i kulturnu različitost, jer to je načelo globalizacije i pluralizacije. Znanje i obrazovanje najvažniji su resursi, a tko ulaže u obrazovanje ulaže u budućnost, nerijetko i preglasno čuju se verbalne proklamacije, a u zbilji je odgoju, obrazovanju i znanosti, reklo bi se, sve tješnje.

Govoreći o fragmentaciji, partikularizaciji znanja i retoričkoj sintagmi - društveno znanje -, Konrad Liessmann,profesor iz Beča, u djelu Teorija neobrazovanosti, kaže da znanju nedostaje snaga sinteze, ona ostaje fragment, lako se usvaja, brzo se prilagodi, lako se zaboravi.

Odsjek je otvoren inovacijama, ali ne i nametanju– otvoreno ili prikriveno–sebičnih i nekih stranih svjetonazora, vjerovanja, običaja, vrednota, i sl. Danas takvo nasilje stvara nesporazume, svađe, trvenja, etikete. Jednima je sve relativno, brzo napuštaju staro i prihvaćaju novo, pomodarsko, a drugi pak uporno čuvaju ono minulo, staro. Nije dobro ni jedno ni drugo. Poznati filozof Martin Heidegger kaže:„...rasti znači otvoriti se širini neba i istovremeno se ukorijeniti u tami zemlje“.

Nekritički se primaju utjecaji, nove ideje, nove vrijednosti. Ono što je danas bjelodano je činjenica: postoji usitnjenost, fragmentiranost znanja, a nužne su sinteze. Odviše je tehnicizma, birokratiziranosti, umjesto kreativnosti, dijalogiziranja, samostalnog teorijskog i praktičnog istraživačkog rada.

U pedagoškom i nastavnom radu ima i prožetosti romantikom, tj. umanjenim smislom za zbilju, za realnost. Nerijetko se razmišlja, prosuđuje u kategorijama crno-bijelo, staro - novo, moderno - konzervativno, i mnoge druge kategorije koje se u pedagoški diskurs prenose iz politike i ekonomije, prije svega.

Iako se na Odsjeku pedagogije permanento njegovalo istraživanje, stvaralaštvo, odgojni rad u maloj grupi, kreativno učenje, slobodno vrijeme, komparativna pedagogija, razvoj ličnosti, pedagogija je, kao i druge društvene i humanističke znanosti, etiketirana kao ancilla - sluškinja politike, optuživana za manipuliranje, indoktrinaciju, ideologiziranje, i slično. Nužno je izvući pouke iz prošlosti, kako ne bi više bili glasnogovornici sofisticiranih interesnih grupa, problematičnih svjetonazora, kojekavih svjetskih lobija. Danas se treba usmjeriti na pedagogizaciju sredine, društva, kako je govorio dr. Furlan, i ne dopuštati politizaciju, ideologizaciju pedagogije. Ne pretvarati se u imitatore, ne slijediti slijepo tuđe uzore po onoj „vidjela žaba“...

Bez samohvale, danas, nakon pola stoljeća, smijemo reći da su plodovi rada Odsjeka vidljivi na mnogim stranama. Pedagogija je sazrela, postigla visok stupanj razvitka, etablirala se u akademskoj zajednici u BiH, zahvaljujući prije svega ovom Odsjeku kao matičnoj kući, mjestu na kojem se održavala i razgarala vatra pedagoške misli. I danas se svi s ljubavlju, iako u godinama, sjećamo studiranja na ovom Fakultetu, naviru sjećanja, emocije. Pedagozi vole svoj Odsjek, svoj Fakultet, cijene svoje profesore.

Danas na Odsjeku rade profesori: dr. Adila Pašalić-Kreso, dr. Mujo Slatina, dr. Hašim Muminović, ddr. Lidija Pehar, doktor pedagoških i psiholoških znanosti, dr. Mirjana Mavrak, dr. Amir Pušina, dr. Snježana Šušnjara, dr. Lejla Kafedžić; viši asistenti: mr. Lejla Hodžić, mr. Emina Dedić Bukvić, mr. Dženeta Camović, mr. Sandra Bjelan, te asistenti: Amina Isanović-Hadžiomerović, MA i Merima Zukić, MA.

Puno uspjeha želimo najmlađem naraštaju mladih znanstvenika, nastavnicima, asistenatima koji su već doktorirali ili spremaju svoj doktorat. Oni su novi poticaj, novi iskorak,koji će s entuzijazmom, potrebnom motivacijom, predanošću i ljubavlju, donijeti nove plodove u razvoju pedagogije. U pedagogiji postoje mnoge neiskorištene energije, znanstveni potencijal entuzijazma, odgovornosti i sposobnosti. Prijeko je potreban kontinuiran rad na oplemenjivanju i humanizaciji društva, a pedagogija upravo teži promicati, pored ona četiri potpornja: učiti znati, učiti činiti, učiti zajedno živjeti i učiti biti, još ilibertas – slobodu neodvojivu od odgovornosti; humanitas – čovječnost; i justitiae – pravednost i pravdu, sve ojačano starim načelima studiranja: pulchrum, verum, bonum – lijepo, istintio, dobro.

Gledajući ovako pomlađenu pedagogiju na Odsjeku, te zrelost i vrsnost profesora, vjerujemo u njenu još bolju budućnost. Stoga nek živi, raste, cvjeta pedagogija na našem Fakultetu, i u BiH. 

Sarajevo, 11.10.2013.

dr. sc. Mladen Bevanda, prof. Emeritus